logodj2yicon2ficon2

Proslava nebeskih zaštitnika Đakovačko-osječke crkvene pokrajine

Srijeda, 06 Srpanj 2022 16:28

Zavjetnom pobožnosti kod oltara sv. Ćirila i Metoda u đakovačkoj katedrali započelo je 5. srpnja, na spomendan slavenskih apostola, sv. Ćirila i Metoda – zaštitnika Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, svečano misno slavlje, koje je uz nadbiskupa Đuru Hranića te još četvoricu svećenika predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić. Tijekom zavjetne pobožnosti biskup Ivan i vlč. Domagoj Lacković pjevali su Zazive sv. braći Ćirilu i Metodu prama napjevu „Akatista“.

Rekavši kako naš životni put u vjeri, cijelu povijest, sve događaje u njoj, sve ljude i sve narode uvijek najjasnije i najpotpunije rasvjetljuje Božja riječ, biskup Ivan u homiliji je ukazao na naviješten evanđeoski ulomak, u kojem Isus navještaj Radosne vijesti povjerava učenicima, dajući im konkretne upute i upozorenja, započinjući pozivom: Molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu! „S ovim prvenstvom molitve, jasno se izriče istina da navještaj Božjega kraljevstva i njegovo ostvarenje pripadaju Bogu – njegovoj promisli i njegovoj ljubavi. I upravo u to svoje djelo Bog uključuje ljude; šalje ih u svoje ime – da donose i budu svjedoci onoga što sam Bog obećava i što nam on daruje. Sve da bi Božje spasenje, njegova istina i svjetlo, zapravo da bi Kristova Radosna vijest prožela i preobrazila sav čovjekov život i njegov svijet. To je ono prvo i osnovno poslanje Crkve, svih njezinih članova, svakog pastira i svakog vjernika“, naglasio je biskup.

Govorio je potom o slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu, koji su krenuli u veliku misiju – raspiriti svjetlo evanđelja i utvrditi u vjeri slavenske narode. „U svom poslanju gledali su, koliko je moguće više, nasljedovati put utjelovljenja. Zato su se Sveta Braća potrudila u navještaj Božje riječi i u kršćanske obrede uključiti ulogu jezika, a s jezikom i kulturu i mnoge vrijedne vlastitosti onih narodâ kojima su naviještali i propovijedali Krista“, rekao je biskup, dodavši kako je puno toga u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije i cijelog našega naroda odiše upravo baštinom svete Braće, za što postoji i posebno ime: „ćirilometodska baština“. „Pristupamo joj doista kao „svetoj baštini“ ugrađenoj u naš jezik i kulturu, u naše vlastitosti, ujedno i u naše poveznice i naša zajedništva s drugim narodima i kršćanskim Crkvama, na poseban način sa slavenskim narodima i Crkvama kršćanskoga Istoka. Kako je plemenit i bogat sadržaj te baštine! Čim ju malo bolje proučimo, tako lako u njoj putokaz i nadahnuće te prepoznamo mostove koji spajaju zajednice, društva i kulture slavenskih naroda na našem europskom kontinentu, čiji su sv. Braća, uz sv. Benedikta, nebeski suzaštitnici!“, kazao je propovjednik, dodajući da unatoč tomu u našoj sadašnjosti ima toliko nesuglasja i nesloge, čak tragičnih neprijateljstava i ratova, od kojih jedan Europa proživljava i danas u ratnim stradanjima u Ukrajini.

Kazavši kako je i đakovačka katedrala snažan i znakovit odraz „ćirilometodske baštine“, biskup je podsjetio da je baš u vremenu kada je podizana prije 140 godina, njezin graditelj, biskup Strossmayer razmatrao i promicao djelo svete Braće: „U svojoj okružnici 1881., u kojoj tumači encikliku o svetim Slavenskim apostolima „Grande munus“ pape Lava XIII., objavljenu prethodne, 1880. godine, biskup Josip Juraj, na temelju predaje i pisanih izvora, donosi i posljednje riječi što ih sv. Ćiril prije svoje smrti 869. godine u Rimu upravlja svomu bratu Metodu: ‘Nastavi djelo sveto, koje će te spasiti i gledaj, da Slaveni u vjeri i jedinstvu svetom zalog nađu onoj snazi, kojom se protivštine svieta ovoga jedino svladati dadu.’ S istom će gorljivošću, kako to biskup Strossmayer živo donosi, i sâm sv. Metod, nakon mnogo kušnji i trpljenja, prije svoje smrti 885. godine, upućivati svoje učenike: ‘.. kao i njegda pokojni mu brat Ćiril: da u vjeri stalni i postojani ostanu, da se ne plaše onoga, koji tielo ubija, nego rađe onoga, koji i tielo i dušu na vječitu smrt odsuditi može; da uviek složni i u sv. vjeri sjedinjeni ostanu i da svoje ljube i njeguju, ali tuđe nikad ne preziru i nepravde nikad nikom ne čine’ .“

Zaključujući homiliju, biskup je potaknuo okupljene: „Unatoč novim izazovima i tolikim do kraja neizliječenim ranama iz prošlosti, mi želimo nasljedovati taj put, uronjeni u život i prilike našeg današnjeg svijeta, svijeta kojem smo mi poslani nositi Krista i navještaj njegova spasenja i uvijek biti svjedoci Božjega kraljevstva koje raste i koje dolazi.“